Nenajavljeni nadzori inspekcije zaštite okoliša: Zaštita okoliša ili maltretiranje poduzetnika?
U posljednje vrijeme, svjedoci smo sve češćih nenajavljenih nadzora inspekcije zaštite okoliša Državnog inspektorata. Iako je cilj inspekcija osigurati pridržavanje propisa i očuvanje okoliša, čini se da se praksa u mnogim slučajevima udaljava od prvotne namjere i postaje izvor frustracija za poduzetnike koji posluju u skladu sa Zakonom i dozvolama za gospodarenje otpadom.
Poduzetnici koji ispunjavaju sve uvjete i uložili su značajna sredstva u usklađivanje s propisima često su meta detaljnih i iscrpnih kontrola. Inspektori, kao da traže "iglu u plastu sijena", vrše nenajavljene preglede s ciljem pronalaženja i najmanjih nepravilnosti. Svaka sitna nesukladnost može dovesti do dodatnih sankcija, unatoč tome što se poslovanje temelji na legalnim i transparentnim postupcima.
S druge strane, čini se da neka poduzeća, kojima su zbog nepridržavanja propisa oduzete dozvole, nastavljaju s poslovanjem. Ova tvrtka ne samo da predstavlja ozbiljnu prijetnju okolišu i zdravlju, već i predstavlja izazov za nadležne inspekcije koje nisu uspjele zaustaviti njihov rad. Takva situacija dovodi do pitanja o učinkovitosti trenutnog sustava kontrole i sankcija, te prioriteta inspekcijskih nadzora.
Šefčovičev dopis Grliću Radmanu samo je još jedan dokaz katastrofalnog stanja u Hrvatskoj kada je u pitanju odvajanje i recikliranje otpada, prije svega u kućanstvima. Izvršni potpredsjednik Europske komisije i jedan od najutjecajnijih europskih političara Maroš Šefčovič krajem srpnja uputio je hrvatskom ministru vanjskih poslova Gordanu Grliću Radmanu službeni dokument u kojem, u ime Europske komisije, upozorava na to da Hrvatska još uvijek krši direktive Europske unije o odlaganju i recikliranju otpada. Dokument, koji je Nacional dobio na uvid, poslan je 25. srpnja ove godine i sastoji se od osam stranica na kojima Šefčovič detaljno pojašnjava koje sve direktive i ciljeve Hrvatska još nije ispunila te najavljuje moguće sankcije u slučaju daljnjeg neispunjavanja europskih standarda.
Dodatno otežava situaciju i činjenica da Ministarstva ne donose potrebne pravilnike i podzakonske akte koji bi omogućili tvrtkama koje gospodare otpadom da promijene status otpada ili registriraju HR gnojidbene proizvode. Umjesto toga, Ministarstva odgovaraju da se poduzeća moraju akreditirati u jednom od 17 EU laboratorija, čija certifikacija košta nekoliko desetaka tisuća eura. O vo predstavlja značajno opterećenje za poduzetnike. Kašnjenje u donošenju tih dokumenata traje već nekoliko godina, a nažalost, takav je slučaj i u drugim Ministarstvima, ne samo u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. Nitko ne snosi odgovornost za ove odgode koje dodatno otežavaju poslovanje i pridržavanje propisa.
Zaključak: Gdje je problem?
Razumljivo je da je regulacija nužna kako bi se osigurala zaštita okoliša, no kada se iste metode nadzora primjenjuju na one koji su već dokazali svoju odgovornost, dok istovremeno prekršitelji nesmetano nastavljaju poslovati, nešto je ozbiljno pogrešno. Naša gospodarska budućnost ovisi o pravnom okviru koji potiče održivo poslovanje, a ne o sustavu koji demotivira poduzetnike koji poštuju zakon.